Zašto uopće hodam?

Dating > Zašto uopće hodam?

Click here: ※ Zašto uopće hodam? ※ ♥ Zašto uopće hodam?

Počela sam pisati o svom putu nakon radionice Dr Joe Dispenze u Zagrebu. Sve je čisto i jasno. Agrokor bi to od mene otkupio ili...

Razumijevanje joj je bilo daleko ispod prosjeka. I sad netko dođe i zakonom ti uzme firmu, obezvrijedi ti dionice, ne možeš dobiti nikakve nove novce ni vratiti... Ovo je krajnje uvredljivo.... Razbole se dva, tri zastupnika i više nemate većinu u Saboru. Razočaran sam političkim sustavom koji se čini nevjerojatno sebičan i koji ne želi osluhnuti ni mlade, ni znanstvenike, ni one koji su u svakodnevnim problemima, blokirani, ovršeni… Rast će taj pritisak, vladajući će morati donijeti neke odluke kojima će promptno trebati riješiti ključne probleme. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa.

Ako budem čekala dva mjeseca, biti ću opasno blizu onoj magičnoj granici od 4 mjeseca koja se navodi vezano uz uspješnost operacija... To je toliko protuzakonitih, kriminalnih radnji da to čovjek ne može pobrojati ni shvatiti. Uzmem njezinu ruku, uzmem sliku i stavim joj sliku u šaku.

Antonia Fras - Ja sam stvarno imao ovog Alvareza i sve druge sam u međuvremenu pozvao, došli su, imali smo pregovore, išli smo u stand still s bankama, najveće su ga i potpisale. To su mi podaci koje dobivam iz registra.

Bok, ja sam Megan i alkoholičarka sam. Bilo je to kasno poslijepodne radnog dana, ležala sam sklupčana u fetalni položaj na svom krevetu. U dnevnom boravku je radila klima, čula sam kako bruji, no nisam osjetila ni traga osvježenju. Upravo sam rekla dečku kako mi više baš i ne odgovara aranžman zajedničkog života. I tako je to išlo, danima, tjednima, mjesecima. Mislila sam da je alkohol jedino rješenje beskonačnoj listi svojih problema, koje sam zapravo njime povećavala. Nastavila sam piti do besvjestice na svake večeri, no rekla sam si kako je to u redu jer imam opravdanje. Cijelu hrpu opravdanja zapravo. Alkohol je bio jedina stvar koja je mogla umiriti neprestanu, tjeskobnu bol u mojim prsima. Zamjerala sam svojim odsutnim roditeljima. Karijere svih mojih prijatelja bile su bolje nego moja. I tako dalje i tako dalje. Žestice su odavno izgubile svoj hipnotički učinak kod mene - ja ih stvarno nisam osjetila više. To je bila samo stvar koju radim, ne koja mi daje zadovoljstvo, već samo stvar koju radim jer moram. Kao pranje WC školjke, čavrljanje s neznancem, vožnja na posao. Ista priča bila je i s alkoholom. Raspoređivala bih svoj dan oko pijenja, pazeći da hodam nekamo ako ću se tamo oduzeti. U svemu tome, mislila sam kako zapravo ne činim ništa tako grozno, jer ne pijem ujutro. Gledajući unatrag, ne znam zašto nisam pila ujutro, nije da sam nešto postizala ili produktivno radila tijekom dana. Samo bih ležala, čekala da se približi večer da mogu piti. Pokušala sam prestati piti prije godinu dana, no s malo uspjeha, izdržala sam jedva tek par dana. Osjećala sam se kao prevarant, još usamljenije nego prije. Sada opet ne pijem. Kako je to drugačije od prvog puta kad sam prestala? Prvenstveno, vidim razliku jer sada po prvi puta istražujem razloge zašto uopće pijem, što me to toliko muči da se s time ne mogu suočiti trijezna, a ponajviše kako to ispraviti. Ako ne istražite zašto pijete, imat ćete samo zadovoljstvo od činjenice da ste uspjeli prestati, zbog čega ćete opet početi piti. Nisam uspjela jer se nisam doista potrudila, a ljudi koje sam nazivala prijateljima spremno su prihvatili moja opravdanja da počnem ponovno piti, jer sam ih tako manje inkomodirala, oni su mogli i dalje piti bez grižnje savjesti. Nije bilo važno što ja doista imam problem koji oni, koji prigodno piju, nemaju. Moje ponašanje je odgurnulo dečka od mene, napokon me ostavio umoran od svih sranja koja sam mu pripredila. Njegovo strpljenje je doista bilo toliko da mi je već počeo sličiti na sveca. Mislila sam da sam otišla puno dalje od mogućnosti spasenja - ležala sam na kauču, buljila u daljinu, plakala i kukala nad svojim jadnim životom dok bi nemoćno pokušavala prikriti tremor u rukama. Svaku večer bi me dočekalo alkoholno zamračenje, a u jutro omaglica, sa strahom sam prilazila mobitelu gledajući što sam pijana slala ljudima. Ako bi dočekala dva sata ujutro budna i svjesna, preplavila bi me panika - gdje ću nabaviti alkohol? Sve trgovine su zatvorene, nisam u stanju voziti. To bi bio osjećaj kao da ne mogu izdržati još 30 minuta svijesti jer ću umrijeti od čežnje i boli, iskusila sam pravu bespomoćnosz. Bila sam rob svoje ovisnosti, svoje bolesti. Misao mi je samo došla jedne večeri, prije nesvjestice, da bi možda, samo možda - slušaj me mozak - mogla prestati živjeti ovako. Moram piznati kako ne bih uspjela sama, nitko ne može. Morala sam razgovarati s ljudima, priznati sebi i njima problem. Morala sam čuti savjet od onih koji su prevladali to isto. Morala sam se o dreći svog ponosa i ega, bez toga nema prestajanja. Ljudi na sastancima liječenih alkoholičara izgledaju normalno i ponašaju se normalno. Oni su iskoristili svoju priliku da si spase život, da spase život svojoj obitelj. Sada sam ja na redu za to. Na pronađite klubove u svim većim hrvatskim gradovima kojima se možete obratiti ako vi ili netko vaš bližnji ima problem s ovisnošću o alkoholu.